Najbolji igrač crno-belih je sinoć, uprkos tome što se tek oporavio od povrede i što je susret počeo sa nekoliko promašaja, zbog kojih je po sopstvenom priznanju bio frustiran, završnicu meča odigrao maestralno. Zahvaljujući njemu, Beograđani su izborili produžetak, a kasnije došli i do veoma dragocene pobede.
„Priroda pantera je da nikada ne napada. Ali, ako ga neko sabije u ćošak, panter se pojavi i uništi agresora i napadača“. Ovako glasi citat poznatog afro-američkog politikologa, Hjuija Njutona i fantastično bi moglo da se primeni na ono što smo imali prilike da vidimo u četvrtak u „Beogradskoj areni“.
Partizan je bio sabijen u ćošak, na konopcima… Situacija je bila očajna. Gotovo beznadežna. Potreban je junak. Neko ko je hrabar i neustrašiv, ko nosi ožiljke prethodno izgubljenih i dobijenih bitaka. Kome je ruka mirna kao hirurgu tokom operacije. Kome je krv ledena, a srce vatreno.
Bio je to Kevin Panter. Ko drugi?
Po ko zna koji put je kapiten crno-belih preuzeo odgovornost i rešio stvari u njihovu korist. Istina, zbog toga je i došao u Humsku i zbog toga je papreno plaćen. Ipak, koliko god da smo navikli na stvari koje radi na terenu, on uvek pronađe način da ponovo oduševi istinske ljubitelje košarke.
Protiv Panatinaikosa je još jednom pomerio granice. Stvari mu nikako nisu išle naruku, pre svega jer je pauzirao mesec dana. Utakmica sa grčkim klubom mu je bila prva posle duže vremena i to se videlo na početku. Ušao je u igru sa klupe i mnogima je bilo vidljivo da je pomalo „zarđao“. Promašio je prvih nekoliko šuteva i utisak je bio da će da bude potrebno vreme da se razigra.
O, kako su samo pogrešili… Kada su stvari krenule po zlu, kada je PAO došao do ubedljive prednosti i kada je sve delovalo izgubljeno, „zarđala“ ruka je odjednom postala oštra kao najčvršće čelično sečivo, kojim je „cepao“ mrežu protivnika. Jedan, dva, tri koša… I za tili čas, Partizan je došao do izjednačenja, produžetka, a kasnije i velike pobede.
– Kao lider tima ne smem nikad da izgubim samopouzdanje. Moram da ostanem miran i kada je haos na terenu – rekao je Panter posle meča i tako jednostavnim rečima objasnio o kakvom karakteru se radi.
Ranije smo pisali da je Partizan nekoliko neizvesnih završnica izgubio zato što u timu nije imao igrača koji je mogao da preuzme odgovornost i da igrom „jedan na jedan“ dođe do realizacije. Što bi se žargonski reklo, da „izmisli“ poene. Kada je teško i kada se mečevi odlučuju, uglavnom se stvari svedu na individualni kvalitet pojedinaca. Retko kada se pobeđuje kretnjama ili specijalnim akcijama, pre svega iz straha od izgubljene lopte. Prosto, ekipe nemaju taj luksuz da u poslednjim momentima naprave takvu grešku, pa lopta tada obično ide u ruke klasičnog košgetera, a on po sistemu – „šta uradi, uradi“.
Upravo je na ovaj način Partizan uspeo da se vrati iz nezavidne situacije protiv Panatinaikosa. Prosto, daš loptu Kevinu Panteru i nadaš se najboljem. Nekada uspe, nekada ne uspe i to je sasvim normalno. Uz napomenu da je popularni Kej Pi češće uspešan, nego neuspešan.
Mnogi verovatno nisu ni svesni šta je kapiten crno-belih sinoć uradio. Nije to samo puko postizanje poena. To je bio momenat osećaja, instinkta… Da li se sećate kada se jednom prilikom zatrčao i u ranoj fazi napada Partizana dao koš posle polaganja? Delovalo je tako jednostavno i prirodno, a vrlo moguće da je upravo taj potez odredio ono što će u nastavku da se dešava.
Da li se sećate šta je prethodilo tim poenima? Da li se sećate trojke Džerijana Grenta sa zvukom sirene za kraj poseda? One koja se pogađa jednom u „milion godina“. U padu, preko ruke, gotovo iz nemoguće pozicije. I to taman kada je Partizan povezao nekoliko kvalitetnih napada i najavio preokret. Ovakve stvari često unište samopouzdanje jedne ekipe.
Čak je i Evroligin komentator u prenosu uzvinkuo: „Clutch!“, što u košarkaškom žargonu u prevodu sa engleskog znači da je pogodio odlučujući šut. Vrlo je moguće da bi tu bio kraj „parnom valjku“, pogotovo što smo već bili svedoci da mu se tako nešto u prethodnom periodu dešavalo.
Ne i ovoga puta. Ne dok je Kevin Panter u igri. Prepoznao je momenat i nošen instinktom životinje sa kojom deli naziv (doduše na srpskom jeziku), zaleteo se i u roku od pet sekundi poništio ono što se pre samo nekoliko trenutaka dogodilo. Ne samo što je među svoje saigrače i navijače ulio novu nadu u preokret, već su ti poeni bili i „inicijalna kapisla“ za njega da se razigra.
Jedini strelac do kraja regularnog dela utakmice je bio Kevin Panter. Povezao je još pet poena i doneo izjednačenje, a samim tim i produžetak. Što bi se reklo, još jedan dan u kancelariji za američkog košarkaša.
Stariji čitaoci se verovatno sećaju filma „Roki“ i pesme „Oko tigra“ koja je simbol za fokus, naporan rad, žrtvu, hrabrost… Možda je vreme da se napravi košarkaška verzija te pesme.
„Oko Panterovo“. Što da ne?